Učenici o profesorici Velinki Perić

Tamara Karanović, generacija 2007-2011.

Dragoj profesorici Velinki,

Vaš odlazak u penziju, moram priznati, dočekao me nespremnu. U mojoj glavi, Vi ostajete zauvek u onim godinama kada sam Vas upoznala. Kao da sam nekako mislila da nikad nećete otići u penziju, da će se kroz hodnike Gimnazije zauvek čuti zvuk Vaših štikli i Vašeg zvonkog glasa koji nas dobroćudno opominje. Znate, nekako verujem da i hoće. Vi ste za mene ta Gimnazija.

Ne znam da li sam Vam ikada rekla koliko ste mi značili tokom te četiri godine. Oblikovali ste moj govor, književni ukus, moje pisanje, čak i moje kasnije životne korake. Prepoznali ste me, strastvenog ljubitelja knjige i pisane reči, čak i onda kada sam i samoj sebi bila nevidljiva. Kako bi samo bilo teško proći taj tako izazovan period života da nisam imala Vas da me usmeravate. Dali ste mi vetar u leđa i podržavali moj talenat kroz svaki čas i školsku godinu. Prošlo je deset godina od moje mature, a ja i dalje čujem Vas u mnogim književnim delima. Časovi srpskog su definitivno bili oni kojima sam se najviše radovala i uživala sam u svakom Vašem predavanju. Kao profesorka, uvek ste bili fantastični. Vaša strast prema predmetu se toliko osetila. Ni nakon svih tih godina niste posustali u misiji da đacima prenesete lepotu onoga što knjiga i bogatstvo jezika može doneti. Naučili ste me da plovim kroz druge svetove na stranicama knjiga i to je poklon čija vrednost se ne može izmeriti. Mislim da o Vašoj profesorskoj veštini nema potrebe dužiti. Četrdeset godina duga karijera govori sama za sebe. Ono na šta ja želim da se osvrnem ovom prilikom jeste Vaš poseban pedagoški pristup, koji se zaista retko viđa. Imala sam tu sreću da sam Vas dobila za razrednog starešinu i to mi je, u mnogo čemu pomoglo. Bili ste tu za mene u trenucima kad sam, tinejdžerski ili životno, bila u dilemama, u problemima, u maštarijama. Pomogli ste mi da se sa nekim stvarima izborim i odmah ću priznati da Vas i dan danas često citiram. Razumevanje i sloboda koju ste mi pružili, za moju osobenost i lične muke, pomogli su mi da postanem ono što jesam i na tome ću Vam uvek biti zahvalna.

U novom životnom poglavlju koje Vam sleduje, želim Vam samo najlepše stvari. Kuću punu unuka i kolača, mekanu fotelju sa lampom za čitanje i pregršt avantura na koje ne sumnjam da ćete otploviti, što kroz godine koje dolaze što kroz stranice knjiga. Za kraj ću Vam, u ime naše Gimnazije, posvetiti stihove Jovana Dučića u kojima vidim Vas i Vaš celokupan životni nastup.

“Budi odveć lepa da se sviđaš svakom, odveć gorda da bi živela za druge.”

S velikom ljubavlju i poštovanjem,

Vaša Tamara

Suzana Mišić, generacija 1999-2003.

Danas je završeno jedno poglavlje u postojanju Gimnazije „Jovan Dučić“ Doboj – profesorica srpskog jezika i književnosti Velinka Perić privela je kraju svoj radni vijek. Nas nekoliko predstavnika različitih generacija smo poželjeli da ispratimo profesoricu sa par riječi o njoj i njenom radu. Ideja se svima dopala i na prvi pogled je to izgledalo veoma lako. Pa toliko toga svako od nas ima da kaže samo na osnovu svog iskustva, a kamoli iskustva tolikih generacija. A onda, kad smo počeli, shvatila sam da to nije nimalo jednostavno. Osjećala sam se kao nekad pred temom za pismeni zadatak. Šta god napišem, čini mi se da nisam dovoljno rekla, da nema odgovarajuću težinu i da ne opisuje vjerodostojno njenu ličnost. Ko je imao sreću da mu profesorica predaje, zna o čemu govorim.

Časovi srpskog jezika i književnosti kod profesorice Velinke su samo izgledali kao učenje gramatike i tumačenje književnosti, a u stvari su to bili časovi sticanja kulture, širenja svjetonazora i pripremanja za život. Kovali su nas i oblikovali, a da toga nismo ni bili svjesni. Svako od nas je iz školske klupe ponio jedno sjećanje koje neće nikada izblijedjeti. U moru dobrih i loših ocjena, kritika i pohvala dobijenih tokom 16 godina školovanja, jedino što pamtim kao da je juče bilo je radost i ponos zbog prve petice kod profesorice Velinke. Tu peticu, i dan-danas kao i tada u mojim očima veliku kao kuća, nije zasjenila nijedna s mukom stečena desetka u indeks upisana. Nije nas profesorica naučila svemu što danas znamo, nije nas ni pripremila za sve što život nosi, ali je postigla da svaki njen đak izraste u čovjeka koji smatra da je važno čitati knjige i biti pismen. Raširila nam je krila i nekima od nas odredila i životni put. Godinama kasnije je nas koji smo imali čast da joj budemo i kolege s poštovanjem dočekivala na prvom radnom mjestu. Mi, nesigurni u sebe, na nekom novom početku, a ona, s istom ljubavlju i vjerom u nas, ponovo nam je davala vjetar u leđa. Učila nas je onome što ne piše u knjigama – da čestito radimo svoj posao i svoje znanje nesebično prenosimo drugima. Nadam se da je nismo iznevjerili. U ime svih nas, njenih ponosnih učenika, sa profesoricom su se danas pozdravili i ispratili je neki novi klinci. I bili su tužni vođeni osjećajem da su za nešto uskraćeni, ali jednog dana će shvatiti da su u stvari srećni jer su sigurno od svoje profesorice već mnogo vrijednog dobili i naučili.

Milica Pejičić, generacija 2003-2007.

Kada smo prvi put pobjegli sa časa kao odjeljenje kupili smo našoj razrednici, profesorici Velinki Perić, cvijeće. Nismo to uradili da bismo joj se dodvorili, već smo bili iskreno zabrinuti kako će se ona osjetiti kada uđe u zbornicu i sazna za naš “zločin”. Takav je efekat imala na nas, jer tako je i ona brinula o nama. Nemoguće je doživjeti je samo kao profesora ili samo kao pedagoga ili samo kao prijatelja ili samo kao brižnog roditelja. Ne znam kakvo poznavanje i koje materije bi mi omogućilo da njenu kompleksnost rastavim na proste činioce. Ona je sve i sve je odjednom. Odlučnim korakom najavljivala je svoj dolazak na čas. Pojavom i ljupkim pozdravom donosila je radost. Predavala je sa lakoćom i predanošću svaki segment. Prepoznatljivim pokretom ruke i uvijanjem pramena kosa naglašavala je poruke koje nosi današnja lekcija. Posmatrala nas je, osluškivala, slušala i razumjela. Kritikovala bi nas, savjetovala bi nas i branila kao lavica (ponekad i kad nismo bili u pravu). Nismo od nje naučili samo o pravopisu, književnosti, gramatici, već i o zajedništvu, odanosti, predanosti i da je na kraju dana najvažnije biti čovjek. Znam da sam zbog nje bolja verzija sebe. Prepoznala je i vidjela da mogu ono na šta nisam ni pomišljala. Činila je da se osjetim posebnom, jer samo posebni ljudi mogu učiniti da se osjetite tako. Gimnazija će biti drugačija sada kada profesorka odlazi u penziju. Zidovima će nedostajati odjek njenog glasa, kolegama njena vedrina i domišljatost, a budućim đacima… pa, recimo samo da će propustiti … Nju, nezamjenjljivu.

Nastja Preradović Višić, generacija 2004-2008.

V kao Velinka

Napisati nešto o profesorici Velinki Perić je za mene kao kad bi vas neko zamolio da napišete “nešto” o Ženi koja je za vas izvor ljubavi, podrške, koja vam je otvorila nepoznate i sada omiljene svjetove, uputila vas kako da kročite njima “Znakovima pored puta” a opet, dajući slobodu da pravite svoje izbore. Neko ko je mogao da vas osjeti, da zna jednim pogledom gdje si i da te “čeličnom rukom u baršunastoj rukavici” podigne kad si dole ili malo prizemlji kad zaluđenom mladalačkom glavom “paraš nebu pod oblake”. Neko ko je tu, pred tobom, dodirljiv a opet tako veliki i kao čovjek i kao žena, majka, kćerka, kolega, mentor, radnik. Neumorni čuvar: tradicije (bilo u zavještanju srpskog jezika, bilo u domaćim jelima i narodnim umotvorinama); kulture govora i ponašanja ( na času, kad dosežemo katarzu uz djela Ćosića, i u malim primjerima iz života koje tako vješto spaja sa sa “velikim djelima”. Od svih, trenutno mi pada na um onaj kad kaže kako kad krene da briše pod ispred svojih vrata, obriše i sve spratove do ulaza u zgradu. To je kultura i to je veličina, kad počistiš i ispred svoje i ispred tuđe kuće, kad obasjaš i svoj i tuđi um. Kad učenike učiš da te dočekaju sa praznom korpom za smeće i kad im primjerom pokažeš šta je poštovanje dok razgovaraš sa njima kao sa budućim intelektualcima, a onda “opleteš” nisku riječi posle kojih ti sam ostaješ bez istih); širine vidika i čovječnosti (kako sa učenicima, tako i u diskusijama sa ljudima oko sebe, vazda braneći uzvišene a ostvarive principe čovječnosti). Osjećam neizrecivu zahvalnost što se sa likom i djelom Velinke Perić srećem od djetinjstva, kada je isprva bila odličan mentor neiskusnoj koleginici a posle veliki prijatelj, odnosno, “rod po duši” mojoj majci, profesorici Oliveri Mitrović. Odrasla sam uz njihove rasprave o likovima i piscima, ali i o ostalim životnim izazovima sa kojima su se susretale. Još kad se u raspravu uključi profesor ruskog (a potom i srpskog) – Zlatko Danilović, gubi se granica između literature i “realnog života” , između proze i usmene riječi, možeš da opipaš Onjeginovu gordost, Tatjaninu ljupkost, Sonjinu podvojenost duše i tijela i Aninu crnu haljinu. Sve to oživljava iznova, kad sam konačno dorasla do Gimnazije, na časovima profesorice Velinke. Konačno shvatam i šta znači onaj “tragični rascjep između mogućnosti i želja” Madam Bovari, dišem uz Sofkinu Nečistu krv, ne spavam zbog Zločina i kazne noćima. Ruše se mnoga mladalačka uvjerenja proizašla iz mog tanušnog iskustva, uz bujicu vijekovne mudrosti koju profesorica Velinka polako pretače u naša skučena poimanja. Svakim pročitanim djelom, vodi u nove dileme, osvjetljava ono što bi neukom oku zauvijek ostalo u mraku, sprema nas “za život” a da mi toga nismo ni svjesni. Vaspitava, na malim greškama, a uzdiže kad se dese velike i kad bi svi drugi samo kaznili. Ona može da prepozna da si ti već “dole” i da sam sebi praviš Prokletu Avliju. Pokušava da zajedno s tobom dokuči šta je to “neprolazna veličina”, s kojeg to “konja” ne možeš nikad sići, da ne doživiš sudbinu Đerzeleza. Dok čitaš “Na Drini ćuprija”, otkriva ti Andrićevu poentu – o dvije istine, o “sigurnosti” koju biraju njegovi junaci i ulažu sve u nju da bi naposletku doživjeli slom kad shvate da je nestala. “Zeleno, volim te zeleno” ti odzvanja u ušima, “Santa Maria della Salute” te okrepljuje, Disovo “Možda spava” samo izlazi iz tebe kad ti se desi odlazak voljene osobe, a Ćosić… “Vreme smrti” koje traje časovima i časovima kod Velinke, te potpuno oprema za sva politička dešavanja koja ćeš doživjeti za svoga vijeka. Još ostaje da naučiš da ne postoji ideja zbog koje je vrijedno uzeti ljudski život, od Dostojevskog, i da voliš, ljude i život, da im se otvaraš i da daješ, bez obzira na po neki bol – od svih četiri godine uz Velinku. Nije loše ako uspiješ od nje da čuješ i po neki “zakon života”, naravno da joj nećeš vjerovati i da ćeš probati da “lupiš svojom glavom”. I spreman si, da odeš, da je nosiš zauvijek u sebi, da postane tvoj “unutrašnji glas” kad ti treba prava podrška ili konstruktivna rasprava, ili “oko kritičara” kada si izložen propagandi i marketingu mijenjanja istorijskih činjenica, “crno-bijelom” pogledu na dnevnu politiku i svijet oko sebe. Velinka Perić, naša Vela, Profesorica, Žena sa velikim početnim slovom, ne može da ode, niti u penziju niti u zaborav, kad je uvijek u svima nama koje je dotakla dušom. Veliki radnik, koji nije imao izgovora da smanji sa davanjem svoje životne energije ni zbog “male plate” , ni kad je doživljavala razočarenja i teške trenutke na poslu i u svom privatnom životu. Svojim radom prevazišla je i titulu profesora, i instituciju Gimnazije, postala je simbolom onog čovječnog i dobrog u nama, da se može: Uprkos mraku – sijati, kad svi gube obraz – imati ga, umjesto mržnje – voljeti, umjesto ogorčenosti i predaje – raditi, učiti uvijek, druge i sebe, bez stajanja. Veliki čovjek, uz pregršt vrlina i taman toliko mana da znaš da nije nemoguće ni tebi postati bolji i veći. Nije joj bilo dovoljno da bude izvanredan profesor i pedagog, već je istovremeno posvećena, predana, topla, snažna, mudra i požrtvovana u svim svojim drugim ulogama – kao majka, kćerka, partner, baka i prijatelj. Ni tu ne staje njeno dobročinstvo, jer je “usput” stigla da bude i “duhovni voditelj i roditelj” meni, kćerki svoje drage i iznenadno preminule prijateljice. Ispratila me iz Gimnazije u svijet, sa svojim nezaboravnim časovima i dugim šetnjama, materijalnom i duhovnom podrškom, slušajući “jade mladog tinejdžera”, savjetujući blago, uz toplinu riječi, misli i djela i najboljom pitom sa sirom ikada. Želim joj srećno prilagođavanje penzionerskim danima, da ne počne da odmara dok sama ne odluči! “Njenom konju i njenom junaštvu, svud su brodi, kojoj god pođeš vodi” . I iskreno se nadam da ću uspjeti da je nagovorim na neku modernu, “online” verziju njenih časova, pa da obasja i one koji nisu imali tu sreću da ukrste puteve s njom do sada.

Jelena Đurković, generacija 2004-2008.

Velinka, moja najdraža Velinka, moj uzor… neko zbog koga je moja ljubav prema književnosti postala još veća. Zbog nje sam čak promijenila i odjeljenje, znala sam da će samo jednom odjeljenju ona predavati, a ja sam željela da mi samo ona govori o Ani Кarenjini, o Sofki, željela sam da baš nju tako teatralnu gledam i slušam… Eh, kako je ona sa nama analizirala književne likove, kako je to bilo životno, zanimljivo, kultno, a opet slobodno da svako iznese svoj sud i mišljenje o nekom liku, ma kakav on bio. Razumjela je da mi u tim pubertetskim godinama ne možemo potpuno shvatiti neke likove, ali nas je kroz časove i časove analize navodila na to da sazrimo, da, da baš tako da kroz njene časove i književne likove mi razumijemo mnoge životne situacije.
I da, voljela nas je sve, baš sve učenike, iz nas je izvlačila ono najbolje, a voljeli smo i mi nju, volimo je i dan danas jer je na sve nas ostavila trajan, neizbrisiv trag.

Mladen Stevanović, generacija 1997-2001.

Kada je profesorica Velinka Perić počela da predaje u našem odjeljenju, naši pismeni zadaci su bili puni opštih mjesta i nevješto preformulisanih rečenica iz “Interpretacija”.
Kako objasniti nekome kako treba da piše?
Profesorica je pričala detaljno o tome šta nije u redu sa našim pisanjem, sugerisala da izbacimo fraze, banalnosti, pozajmljenice… A mi smo slušali i razmišljali – ako izbacimo opšta mjesta, ,,Interpretacije” i fraze, sta nam ostane? Bijeli papir. Onda je profesorica pročitala dio rada nekog učenika iz četrvrtog razreda. Oni su pisali o svojoj nedavno završenoj ekskurziji. Učenik je prvo pisao o njihovom uzbuđenju zbog putovanja u Grčku i zatim kaže: ,,A autobus prljav kao da ćemo do Šešlija.” Tu je profesorica napravila pauzu i pogledala nas da vidi da li primjećujemo razliku između tog pisanja i našeg.

Ne znam tačno šta je bila poruka i kako su je drugi shvatili, ali ja sam shvatio da treba da pišemo autentično, slikovito, svojim riječima, te da treba da obratimo pažnju i na sloj zvučanja. Treba da se piše o svom okruženju iskreno, bez uljepšavanja, da se traže zanimljivi motivi u okviru svog iskustva, ne pozajmljuje ništa iz tuđih tekstova. To je bio trenutak u kojem se način pisanja potpuno promijenio. Nakon toga, imali smo niz takvih trenutaka, malih koraka naprijed ka tome da naše pismeno i usmeno izražavanje ne bude lakonsko, a ni prenakićeno, da nađemo tu pravu mjeru.

Dok nam je profesorica slikovito analizirala književna djela, divili smo se bogatstvu njenog rječnika. Svaki prizor i situaciju iz knjige opisivala je iz različitih perspektiva, kao da oko te scene pali jednu po jednu lampu dok na kraju sve jasno ne vidimo. Osjećali smo se kao da živimo u tom svijetu, a ne kao da čitamo o njemu.

Izgledalo nam je kao da se uopšte ne priprema za časove. Kao da je ta priprema počela nekada u njenoj gimnaziji, nastavila se kasnije na fakultetu i dalje tokom godina čitanja. I sada, kad stoji tu pred nama, sve te priče i analize su se formirale u jednu mrežu znanja, tako da kad dolazi na časove, kao da nas pita:

– Šta vama danas treba? Rakić, Dis? Tolstoj? Šantić, kažete. Aha, evo stiže Šantić.
I onda kreće priča od početka do kraja časa, kao nit.

Izgledalo je kao da je bez formalne pripreme, a kasnije sam shvatio da je tako i bilo. Kada smo radili u istoj školi i kada bih došao nakon svježe pročitane knjige i postavio neko pitanje, krenulo bi objašnjenje sa mnoštvom detalja o djelu, o piscu, o vremenu u kojem je nastalo. Dobio bih sasvim novi uvid u djelo, kao da se razišla magla iznad stranica. Tu priliku da pristupim tom znanju i kasnije, smatram posebnom privilegijom.