Da i naizgled najteže okolnosti mogu iznjedriti nešto dobro, svjedoči i priča drage nam učenice Nine Bližnjaković. Da, baš NJENA priča.
Već smo pisali o tome kako je izgledala akcija prikupljanja novca za njeno liječenje, te kako je izgledao i njen doček ispred naše gimnazije nakon godinu dana. A kako je to sve izgledalo iz njenog ugla, reći će nam ona sama.
Кako mi je i sama priznala, jako je teško bilo prenijeti to jedinstveno iskustvo na papir i u svega nekoliko rečenica iskazati sve ,,što je na duši”. ,,Ma, ja bih o tome roman mogla napisati!”, kaže uvijek vesela Nina.
Sljedeći tekst je sažetak tog jedinstvenog iskustva i stvaranja neraskidivih spona i prijateljstava bez granica, a sve iz ugla glavne nam junakinje.
Hvala, Nina, na toplim riječima i tvojoj beskrajnoj vedrini.
PRIJATELJSTVO BEZ GRANICAOdakle početi znajući da je baš tada krenula moja i priča moje družine.
Ovoj priči niko ne zna pravi početak, ni ja ni doktori kojima je moj nalaz krvi dospio u ruke. Jedino što smo znali to je da se sve činilo kao početak nečeg teškog i tužnog ili kao završetak lijepog, tek otpočetog, tinejdžerskog života.
Da, upravo tako se činilo na prvi pogled, ali pri svakom sljedećem koraku vidjela se iskra pozitivnosti na mom, ali i na licima mojih gimnazijalaca.
Nisam bila potpuno svjesna ni šta me snašlo, a sve te vrijedne ruke već su činile čuda pridržavajući me da ne padnem; podstičući me da se ne osvrćem nazad nego da, znajući da su one uz mene tu, hrabro idem naprijed. Ljudi širom svijeta ostajali su u čudu gledajući kojom brzinom iste te ruke omogućavaju bolju budućnost jednoj djevojčici – njihovoj drugarici.
Nisam posebna, ničim se ne ističem u odnosu na druge. Niti sam uspješnija od drugih. Za svojih pola godine u gimnaziji još ni u svaku učionicu nisam bila ušla, ali sam sasvim dovoljno bila tu da znam da bih za svakog od njih bila voljna isto učiniti.
Sve humanitarne akcije, priredbe, koncerti, turniri bili su odraz jake volje, truda i želje da se spasi jedan život – moj život.
Sumorne i teške dane u bolnici, dolazeći na bolnički prozor koji me je odvajao od ostatka stvarnog svijeta, skratili su i uljepšali svakom svojom posjetom đaci sadašnjeg III-1 odjeljenja. Odjeljenja u kom sam provela najljepših pola godine u gimnaziji i stekla prijatelje za cijeli život.
Da su ti sumorni i teški dani iza nas, pokazali su mi na najljepši mogući način – dočekom ispred škole. Povratak kući nakon dugih godinu dana obilježila sam sa svim tim ljudima – predavačima, svim zaposlenim škole i đacima/ drugarima pred vratima Gimnazije ,,Jovan Dučić”. Škole koja za mene predstavlja primjer ljubavi, snage i sloge onda kada je to najpotrebnije.
Vaša učenica,
Nina Bližnjaković